Poseta galerijama i muzejima je od vitalnog značaja za sve koji žele da se bave umetnošću i tu nema dileme. Bolje bi bilo da se obilazak ovih institucija definiše kao ustaljena redovna praksa i deo životnih navika. Kako ih obilaziti je veće znanje nego samo nasumično obilaženje i bauljanje po prostorima, jer je neko rekao šta je neophodno i šta se smatra modernim i poželjnim. Nisu svaka galerija i muzej za svakog jer su interesovanja različita, tako da se to mora uzeti u obzir pre nego što se upustite u same posete. Pre toga bilo bi dobro da se informišete šta imaju u ponudi i da li vas to interesuje ili ćete samo izgubiti vreme na ono što uopšte ne rezonuje sa vama. Ovo pišem iz sopstvenih grešaka. Ulazio sam i pokušavao da upijem što više “korisnih” vizuelnih informacija, a obično sam izlazio fizički i psihički iznuren.
Prvi odlazak u neki inostrani muzej bio je u srednjoj školi, u Nacionalni muzej Budimpešte. Da nisam kupio knjigu sa svim delima, apsolutno se ne bih sećao danas šta sam sve video. Jedino što mi je živo ostalo u sećanju je da sam po svaku cenu morao da stavim ruke na klesane skulpture iz Egipta jer me je vuklo da osetim pod rukom njihovu teksturu. Ovaj poriv se pojavio mnogo pre nego što sam i odabrao fakultet koji ću studirati, a ponajmanje vajarstvo, koje mi nije bilo ni u vidokrugu. Sam Trg heroja, gde je smešten muzej, mi je više zadovoljstva pričinjavao, gde sam se oko svih tih skulptura okretao i zavlačio.
Tokom studiranja išli smo u posetu apsolutno svim muzejima na stručnoj ekskurziji u Beču. To mi je bila prava lekcija da shvatim šta mi je bitno. Posle trećeg dana konstantnih poseta samo sam zastao i zapitao se šta sam ja uopšte video. Misleći da je problem u meni, pitao sam kolege da li se sećaju gde smo sve bili i šta smo videli. Tada mi je laknulo, jer su svi počeli da vade karte i prospekte da bi se prisetili, jer smo se svi izgubili u prostoru i vremenu posle toliko poseta i informacija koje nismo mogli da svarimo. Nas nekoliko smo odlučili da prekinemo da idemo po ceo dan po muzejima, već da krenemo samostalno da obilazimo grad. Neplanirano smo otišli i na njihovu Akademiju, gde su nas sproveli i upoznali sa njihovim radom i praksom, što nam je bilo od većeg značaja od bilo čega do tada. Kad smo se vratili u Novi Sad, neki profesori su nas gledali ispod oka i sa neodobravanjem, jer smo se mi predstavili kao zvanična poseta Bečkoj Akademiji, što naravno nije bilo ni u kakvom planu ove ekskurzije.
Poučen ovim iskustvom, trudio sam se da ubuduće dobro isplaniram gde ću ući i zbog čega. Ovi muzeji su toliko bogati sa svojim kolekcijama da se mora tačno znati gde se ide i zbog čega. Ako želite da se baš upoznate sa svim delima, onda je jedina preporuka preseliti se tamo na par meseci i konstantno obilaziti. To je jedino logično, sve ostalo je samo gubljenje vremena. Kao što uvek navodim, probajte posetu u maniru da obiđete sve i da se upoznate sa svime što se nudi i garantujem da ćete se provesti isto kao i ja.
Malo ko može da se pohvali odlaskom u Pariz bez posete Luvru. Poznavajući dobro šta se sve ovde može videti, svesno sam odabrao da posetu ovom muzeju izbegnem. Ne bih dobio satisfakciju guranjem i protrčavanjem kroz prostorije, samo da bih se slikao i štiklirao da sam ovde bio. Imao sam možda i bolji doživljaj i sećanje na ovaj muzej nego bilo ko ko ga je posetio. Naime, približivši se staklenoj piramidi da bih uživao u pogledu odgore, nespretno sam se sapleo na mali odvodni kanal oko nje i prosuo se celom površinom po staklu. Obilazak Pariza mi se sveo na upoznavanje grada i na manje popularna mesta kako bih stekao pravi utisak života Parižana. Bio sam smešten u okolini Monmartra, koji slovi za višedecenijsko mesto okupljanja umetnika, obilazeći galerije koje su tu bile smeštene. Većinom su bile aktuelne umetničke prakse, te mi je to bilo draže da vidim nego da posećujem muzejske postave Luvra, čija dela znam sa fakulteta kao papagaj da ponavljam. Odabiram uvek nešto novo da saznam kada sam u prilici, jer me to hrani i čini živim i sretnim. Svestan sam da ću naići na osudu što izbegavam posetu renomiranim izložbama, ali morate shvatiti da kad učite nešto godinama i predajete konstantno o tome, u svoje slobodno vreme najbolje što možete za sebe da učinite je da ga iskoristite pametno i nađete nešto novo i da uživate u tom novom saznanju.
Šetajući po Rimu napravio sam isti izbor, ali ne mogu reći da nisam ostao fasciniran umetničkim klasicima na koje sam slučajno naišao. Uzeo sam kafu za poneti i, nasumično obilazeći grad, seo sam da se odmorim na stepenice neke crkve. Ustao sam da bacim čašu u kantu pored ulaza i, videvši krajem oka poznatu skulpturu, ušao sam i nisam mogao da verujem da sam nabasao na Mikelanđelovog Mojsija. Nisam imao pojma da se nalazi u tako nekoj neobezbeđenoj crkvi gde se ni ulaz ne naplaćuje, a to je Bazilika San Pietro in Vincoli. Gde god da sam se okretao, nasumično sam nailazio na takva otkrića, što mi je apsolutno pogodovalo i to me je činilo zadovoljnijim nego puko razgledanje. Svesno sam otišao u posetu Panteonu jer ta arhitektonska izvedba mi je oduvek izazivala poštovanje, a pogotovo kada sam uspeo da uđem na kraj mise kad nije bio dozvoljen ulazak turistima (na kvarno smo ušli poznavanjem italijanskog ;) ). Gužve nije bilo pa sam ugodno mogao da razgledam iako sam jedini bio koji je tako šetkao i razgledao dok su drugi malobrojni bili usmereni ka misi. Sasvim slučajno, bazajući po gradu nekim malim sporednim stepeništem naišao sam na jedan mali trg. Videvši skulpturu Marka Aurelija u centru, nisam mogao da verujem da se nalazim na Kapitolskom trgu koji je dizajnirao Mikelanđelo. Svi poznajemo sa slika taj trg koji iz ptičje perspektive izgleda velepno i ogromno, a zapravo nije ništa veći od Trga Republike u Beogradu. To otkriće, posebno ove skulpture i trga na ovaj način, mi i dan-danas čini takvo zadovoljstvo da je to nemoguće prepričati. U Vatikanski muzej nisam ušao iako sam stajao u redu dugom preko kilometar, gde se nakon ni pola sata nismo pomerili ni za dva koraka. Napustio sam red i otišao u dalji obilazak i šetnju pored Tibra koji je na 5 min odatle. Još uvek mi je žao što nisam ušao, jer to stvarno smatram neprocenljivim, ali ima vremena - neće dela iz muzeja nigde pobeći. Neke lokacije koje sam hteo da posetim nisu bile još uvek otvorene za posetioce, kao npr. prve katakombe koje su oslikane potpuno po svodovima kao današnje crkve iako pripadaju ranohrišćanstvu, gde nije takva praksa postojala.
Možda jedno od najlepših iskustava je bila poseta Milanu gde sam u nekom ne baš poznatom muzeju kupio knjigu (Phaidon - Savremena skulptura) i seo u ogromnu zelenu baštu muzeja i čitao par sati. Bio jr izrazito topao majski period, te sam se sakrio od vrućine i uživao u bašti. Iskustveno, Milano je grad koji je više baziran na drugim stvarima osim muzeja, ali ne znači da nema i tu ponudu, koja je više orijentisana savremenoj praksi, što meni više paše.
Igrom slučaja sam se obreo u Minhenu, gde nam se pokvario autobus, pa sam uspeo da nađem razonodu u Pinakothek der Moderne, jednom od najvećih muzeja moderne umetnosti u Evropi. Tu sam proveo veći deo dana jer iskustvo poseti savremenim tokovima umetnosti na jednom mestu nisam do tada imao, posebno ne u ovm obimu. Nimalo nije bilo naporno jer smo mogli da predahnemo u divnom kafiću u predvorju muzeja. Uživao sam u priči sa nekim zaposlenima koji su sa naših prostora, te sam se uputio i iz njihovog ugla kako sve funkcioniše u samoj likovnoj praksi Nemačke. Koliko god mi se nemačka kultura i samo podneblje ne sviđalo, ovo je definitivno muzej koji ostaje u sećanju.
Upoznavajući sebe, grešaka pri posetama gradovima je sve bilo manje jer sam tačno znao gde idem i šta tražim. Muzej savremene umetnosti u Zagrebu je jedno od tih divnih iskustava jer delimo sličnu praksu i iste umetnike sa ovih prostora, te dođe kao produžena ruka Muzeja savremene umetnosti u Beogradu. Jedina razlika je što su uvrstili više njihovih umetnika za koje mi znamo i učimo o njima, ali nismo baš u prilici da vidimo sva njihova dela. Jedna od zadnjih grešaka koje sam napravio je ulazak u Zagrebu u muzej Mimara, gde sam jedva izašao jer je smer kretanja takav da kad uđeš moraš da prođeš kroz celu kolekciju. Tamo sam ušao zbog poznavanja priče o samom Mimari (pogledajte dokumentarac, garantujem da ćete se zabaviti https://www.youtube.com/watch?v=-qDPDboCrcs&t=177s), o kakvom prevarantu i trgovcu umetnina se radi, koji je radio i za naciste i za Tita, a opet je igrao na svoju ruku i ostao do dan-danas nedokučen. Njegova zaostavština je poklonjena Zagrebu, te me je to vuklo da vidim sa kojim umetninama je trgovao i šta je krivotvorio.
Jedna od neplaniranih poseta Zagrebu bila je poseta Pikasovoj izložbi u Klovićevim Dvorima. Sedim i čujem na radiju oko 19h da je otvorena izložba, okrećem se da vidim da li je neko raspoložen da ide sa mnom i hvatamo voz u 23h da bi smo stigli tamo u 5.30 sledećeg jutra. Tog dana je u celom regionu bilo nevreme, ali smo ga nekako izbegli, jer smo se istog dana popodne vratili za Mitrovicu. Iskustvo neplanirane posete je jedan od najlepših aspekata koji se mogu doživeti.
Kao neko ko živi umetnost, cenim sve što je postignuto kroz vekove ljudske delatnosti. Zalažem se da se mora sve to spoznati kako bi se mogla usmeriti pažnja i otkriti ono što vas čini jedinstvenim i šta je vredno vaše pažnje. Jedan od omiljenih pravaca u istoriji umetnosti mi je definitivno barok kao i njegove sve dostignute vrednosti u skulpturi i slikarstvu (arhitekturi ne ;) ), ali to ne znači da imam želju da stvaram po tim principima i da usmeravam dalju pažnju na nešto što je ostalo za nama u 17. veku. Bez cele te tradicije stvaralaštva kroz vekove ne bi bilo ni ovog današnjeg, te tako treba pristupiti sa dubokim naklonom i poštovanjem da bi se moglo nastaviti dalje.
Postoji veliki broj gradova po Evropi po kojima sam putovao, a da nisam ušao ni u jedan muzej ni galeriju, jer nije bilo sadržaja za koje sam bio zainteresovan. Međutim, upoznavanje same kulture življenja i drugih segmenata gradova je isto tako mnogo doprinelo mom ličnom iskustvu.
Pokušao sam da budem što koncizniji da prenesem deo mog ličnog iskustva posećivanja galerija i muzeja. Izložbe koje se bave savremenom praksom su na mom radaru interesovanja, dok je ono što sam učio na fakultetu sasvim dovoljno da ostane u tom saznanju bez velike potrebe da to uživo vidim. Važno je shvatiti šta vas tačno interesuje i pokreće, usmeriti pažnju na ta iskustva i tako se kretati kroz život i graditi umetničku praksu.