Kad počnem iz sadašnje perspektive ove 2026. godine da razmišljam kako sam se obreo u umetnosti i skulpturi kao primarnom izrazu pri odabiru fakulteta i smera, ispada mnogo kompleksnije nego što sam mislio.
Otac mi jeste slikar, ali nikada nisam želeo njegovim stopama da idem, niti da njegov izbor bude moj, tako da mi ni uzor nije bio, to je sigurno. Odbijao sam i samu pomisao na umetnost, a opet nekako neverovatno me je vuklo na tu stranu.
Jedan od prvih izbora mi je bio dizajn, i to iz razloga jer sam se uveliko tokom srednje škole time bavio profesionalno i zarađivao, pa mi je to bio logičan tok. Kako sam procenio da baš to neću upisati doista je zanimljivo, a i vrlo lako – sam pregled sajtova fakulteta na kojima se to moglo izučavati ostavio je gorak ukus u meni. Sajtovi tih fakulteta su zaista u to vreme bili krš što se tiče samog dizajna, ozbiljnog pristupa i celokupnog utiska, i prva pomisao mi je bila: šta ću ja na ovim fakultetima kada ja u tom momentu radim bolje i razumem neke stvari više nego što su oni prikazali javno na svom oficijalnom veb-sajtu.
To me je sprečilo da krenem u tom smeru i javio se neki inat i izazov u meni da odaberem nešto kreativno i zanimljivo, a u šta se apsolutno ne razumem. Rezon je bio sledeći: ako ću nešto kreativno studirati, ajde da to bude nešto što ću od nule učiti i spoznati.
Rekavši ocu da hoću vajarstvo, nije mu bilo baš pravo jer je znao u šta se upuštam, u kakav odabir i koje poteškoće tu postoje, ali nije imao izbora nego da prihvati. Još lakše mi je bilo što otac nije mogao da bude neko ko će uticati na moje spremanje što se tiče same skulpture, ako me već sprema za crtački deo ispita. Vajanje i sam proces sam samostalno savladao, iako je otac tu pokušavao da utiče, ali slaba mu vajda kad tu autoritet nije imao. Jeste on baratao vajanjem kao neko ko je umetnik, ali to mu nije bila osnova.
U to vreme u Sremskoj Mitrovici nije postojao nijedan vajar koji bi me mogao spremati, tako da nisam imao ni kome da se obratim te sam bio prepušten sebi, što mi je iz ove perspektive još draže.
Do samog prijemnog nisam dolazio ni sa kim u kontakt od vajara te nisam imao ni živu reč koja bi me usmeravala, a na šta je to ličilo i kakva je to bila unutrašnja borba, to se ne može apsolutno nikako napisati i dočarati, te odustajem od tog pokušaja.
Studiranje je krenulo (nakon drugog pokušaja) i moja opsesija skulpturom postala je neverovatna, pa sam znao i noću da ostajem na fakultetu, što je u to vreme bilo odobravano od profesora. I dalje sam se bavio dizajnom i ovaj drugi deo manuelnog rada u 3D formi mi je prijao definitivno, i tu sam osetio da za mene nije samo jedna grana umetnosti, jer da sam radio samo jedno, tu bih definitivno prolupao i zamrzeo ono čime se bavim, tako da sam ovim pristupom imao veću slobodu.
Posle klasične vajarske prakse koju svako prolazi, odabrao sam materijal u kojem ću svoj izraz realizovati, ni manje ni više nego kamen. Opet ja glavom kroz zid, jer prepreke na svakom koraku. U Sremu odabrati bavljenje kamenom je suludo, ali ajde, nema veze, nisam razmišljao.
Na fakultetu te 2007. nije postojao nijedan alat za obradu kamena, znači ni jedno jedino dleto ni rezna ploča. Postojala je gomila nekog kamena ispred fakulteta koja je zarasla u korov i mahovinu jer decenijama to niko nije dirao.
Profesor Mladen Marinkov, u čijoj sam bio klasi, pokušao je da me usmeri na metal, ali sam uporno odbijao i na svu moju sreću tu se našao jedan izvanredan vajar, tada asistent, a sada profesor, Slavko Živanović, koji je na moju želju vrlo brzo reagovao i doneo mi svoj alat kako bih krenuo sa radom.
Slavko mi je objasnio od prvog koraka kako se drži dleto i kako se tretira kamen, što moram priznati nije bilo baš drago prof. Mladenu da se neko meša u njegov posao, ali zapravo je Slavko bolje baratao tim materijalom i to niko nije mogao da ospori.
Borba sa kamenom je krenula i, da, jesam uživao u toj nemilosrdnoj i fizičkoj borbi sa tim materijalom. Eto meni izazova po svim pitanjima, od težine obrade, nemanja materijala lako dostupnog, nepostojanja alata, ali tvrdoglavost me je držala i želja da uspem i da radim iz takvih uslova. Da, to je bilo sagorevanje koje mi je u tom momentu definitivno prijalo.
Nakon fakulteta kamen sam nabavljao tako što sam išao po Fruškoj gori, po starim kamenolomima, i pentrao se i obrušavao kamenje i donosio kući. Gde god sam se kretao, opsesivno sam samo gledao gde može neki kamen da se nađe za obradu.
Sa svakog letovanja sam se vraćao sa kamenjem, a to su bili poveći komadi od po par kila, te je i odabir mesta za letovanje tako bio baziran. Letovanja su bila na ostrvima u Grčkoj, pa je tu još suludija priča vucaranje kamenja u torbama i po trajektu i autobusu, što mi je delovalo čak na čudan način i romantično.
Obrada kamena mi se svodila na period samo tokom letnjih meseci jer tada sam jedino mogao ispred ateljea da radim zbog same prašine, te sam se u ostalim mesecima okretao drugim kreativnim delatnostima. Taj ritam je bio savršen, iako bi mi se radila sama skulptura i tokom hladnih perioda, ali nije bilo izvodljivo iz razumljivih razloga.
Nakon nekoliko godina posle fakulteta dolazi mi u sećanje kada sam prvi put imao dodir sa kamenom i kroz razne introspekcije dolazim do jako zanimljivih uviđanja. Ništa nije slučajno, čak ni odabir samog materijala.
Naime, u samoj porodici pradeda mi je bio građevinac koji je došao iz Like u Srem i tu se bavio graditeljstvom kao preduzetnik, i to isključivo kamenom. To je onaj genetski deo koji je negde bio uspavan i nesvestan.
Jedan još neverovatniji detalj deluje iz sadašnje perspektive filmski, kojeg nisam ni bio svestan, a kada bi se počinjala neka romantizovana priča o mom putu, mogao bi da bude povod za moje odabire.
Kao porodica smo letovali u Crnoj Gori, u Sutomoru, i to ni manje ni više nego po mesec dana. Ne, to nije romantično ni nimalo divno ako se uzme u obzir da jedan osnovac ide sa roditeljima na more u Sutomore i to u neku vikendicu koja je tri kilometra udaljena od same magistrale, a od same plaže pet kilometara.
Kada svaki dan idete na plažu tom rutom, presednu vam i kupanje i more, te se posle nekih nedelju-dve smorite da ne znate šta ćete od sebe. To je period devedesetih godina prošlog veka.
Par stotina metara iznad vikendice nalazio se za tadašnje stanovništvo neki čudak koji je stanovao na najvišoj tački brda uz sam dalekovod. Kao dečko kome je sve bilo zanimljivije nego da više ide na plažu, tu sam se obreo da vidim šta se tu dešava i tu je neki matorac obrađivao kamen i pravio neke asocijativne skulpture. Kamenje je dovlačio sa ostalih brda ili iz samog mora. Već tada se radilo o osobi od oko osamdeset godina.
On je živeo na jako malo hrane ceo dan i na gajbi piva, i u svojoj opsesiji pravljenja skulptura. Dopustio mi je da mu pomognem i da poliram skulpture i da šmirglam, a moji, kada bi se vratili sa plaže i videli šta radim, izneverovali bi, ali puštali su me da se igram i zabavim samo da njima ne skačem po glavi kako mi je dosadno na plaži.
Oni bi se tuširali od soli, a ja od kamene prašine. Nisam samo to radio na tom brdu, šetao sam po planini i istraživao i cunjao, ali ovo je bio hajlajt tog nesvesnog perioda.
Taj matorac i usamljenik bio je Mijo Mijušković, crnogorski vajar.
Da li slučajnost postoji, ne bih baš rekao da je bilo šta slučajno, ali zasigurno je to sve uticalo na moje izbore, a i sve je to vodilo ka tome da izbore stalno menjam i prilagođavam se raznim aspektima stvaralaštva i da ne prestajem da se igram i istražujem i dopuštam da se menjam.